Chapter 50

   Šimun, Sin Onijin, veliki svećenik, za svoga je života popravio Dom, u svoje je vrijeme učvrstio Hram.  

  Položio temelje dvostruke visine i visoka kruništa oko Svetišta.  

  U njegovo je vrijeme vodeno spremište iskopano, jezero poput mora golemo.  

  U brizi da narod izbavi od propasti, utvrdio je grad protiv opsade.  

  Kako li krasan bješe, okružen gomilom ljudi, kad bi izašao iza zastora Doma?  

  Kao zvijezda Danica među oblacima i kao mjesec pun;  

  kao sunce koje obasjava Hram Svevišnjega i kao sjajna duga na blistavim oblacima;  

  kao ruža u proljetne dane i kao ljiljan kraj izvora; kao grana tamjanova za žara ljetnoga  

  i kao plamen i kad u kadionici; kao vrč od kovana zlata, optočen mnogovrsnim dragim kamenjem;  

  kao maslina puna plodova i kao čempres što se diže u oblake.  

  Kad bi na se metnuo krasnu odjeću i obukao se u divne haljine, i kad bi se uspinjao na sveti žrtvenik i ispunio trijem Svetišta svojim veličanstvom;  

  kad je primao žrtvene dijelove iz ruku svećenika, a sam stajao kod ognjišta oltarskog okružen vijencem braće svoje kao mladi cedar libanonski: okruživahu ga kao grane palmove  

  svi sinovi Aronovi u slavi svojoj, sa prinosima Gospodnjim na rukama, pred svim zborom Izraelovim.  

  Dok je on vršio službu kod oltara, prinosili su po redu prinose Svevišnjem, Svevladaru;  

  pružio bi ruku svoju za posudom i prolio soka od grožđa, izlivši ga na podnožje oltarsko za ugodni miris Svevišnjem Kralju svega.  

  Klicali bi tad sinovi Aronovi i trubili u trublje od tučene kovine i ječali jekom silnom u spomen pred Svevišnjim.  

  I tada bi sav narod odjednom pao na zemlju ničice da se pokloni Gospodu, Svevladaru, Bogu Svevišnjem.  

  A pjevači bi zapjevali pjesme hvalbenice: sladak bijaše zvuk mnoštva tih glasova,  

  dok se narod utjecao Bogu Svevišnjem moleći se pred Milosrdnim dok se ne bi svršila služba Gospodnja i obred priveo kraju.  

  Potom bi sišao i podigao ruke svoje nad svim zborom sinova Izraelovih da blagoslov Gospodnji svojim usnama izusti i prodiči se njegovim imenom.  

  I još jednom svi bi pali ničice da prime blagoslov Svevišnjeg.  

  A sada blagoslovite Boga svemira, koji čini čudesa svagdje, koji uzdiže naše dane od utrobe majčine i čini s nama po milosti svojoj.  

  On neka nam dadne radosno srce i podari mir našem vremenu, u Izraelu, na vijeke vijekova.  

  Neka milost njegova bude trajno s nama i neka nas u naše vrijeme izbavi.  

  Na dva se naroda gnuša moja duša, a treći i nije narod:  

  na žitelje Seirske gore i na Filistejce i na ludi puk koji živi u Šekemu.  

  Pouku u mudrosti i znanosti zapisao je u knjigu ovu Isus, sin Sirahov, Eleazar, iz Jeruzalema, koji je kao kišu izlio mudrost svojeg srca.  

  Blago čovjeku koji o ovome razmišlja i primajući to k srcu postaje mudar.  

  Bude li postupao prema tome, u svemu će biti moćan, jer je svjetlost Gospodnja njegov put.