Chapter 1

   Aleksandar Makedonac, sin Filipov - tada već gospodar Grčke - provali iz zemlje Kitima i potuče Darija, kralja perzijskog i medijskog, i zakralji se namjesto njega.  

  Povede mnoge ratove, zauze tvrđave i poubija kraljeve zemlje.  

  Dopro je do nakraj svijeta i poplijenio mnoge narode. Sva zemlja pred njim umuknu, a srce se njegovo uznese i uzoholi.  

  Sakupi silnu vojsku, podloži svojoj vlasti krajeve, narode i vladare da mu plaćaju danak.  

  Konačno pade u postelju i uvidje da mu je umrijeti.  

  Sazva svoje službenike, odličnike koji su s njim rasli od mladosti, i još za života razdijeli im svoje kraljevstvo.  

  Tako, pošto je kraljevao dvanaest godina, Aleksandar umrije.  

  A njegovi časnici preuzeše vlast, svaki na svome području.  

  Svi se oni poslije njegove smrti okruniše, a tako nakon njih i njihovi sinovi. Tako se godine i godine množilo zlo na zemlji.

  Od njih dođe grešni izdanak Antioh Epifan, sin kralja Antioha, koji bijaše talac u Rimu. On se zakralji godine sto trideset i sedme kraljevstva grčkoga.  

  U one dane nađoše se u Izraelu ljudi opaki koji stadoše uvjeravati mnoge: "Hajde da sklopimo savez s narodima svojim susjedima, jer otkako se od njih odijelismo, snađoše nas mnoga zla."  

  I mnogima se to svidjelo.  

  Štoviše, požuriše se neki od naroda i odoše kralju, koji im dopusti da se povedu za poganskim običajima.  

  I sagradiše u Jeruzalemu borilište, kako to običavaju pogani,  

  prepraviše svoje obrezanje i otpadoše od svetog Saveza. Ujarmiše se s poganima i prodaše se da čine zlo.

  Kad je Antioh učvrstio svoju vlast, poduze da svom kraljevstvu podvrgne Egipat pa da kraljuje dvama kraljevstvima.  

  Provali u Egipat sa silnom vojskom, s bojnim kolima i slonovima, s konjicom i velikim brodovljem.  

  I zametne rat protiv Ptolemeja, kralja egipatskog, koji pred njim uzmače i pobježe. Padoše mnogi nasmrt ranjeni.  

  I tako oni zagospodariše egipatskim utvrđenim gradovima i poplijeniše Egipat.  

  A pošto je potukao Egipat, Antioh se godine sto četrdeset i treće vrati i krene protiv Izraela. Uziđe na Jeruzalem sa silnom vojskom.  

  Drsko prodre u Svetište i zaplijeni zlatni kadioni žrtvenik, svijećnjak sa svim, priborom,  

  stol za prinošenje hljebova, sudove za žrtve ljevanice, kaleže, zlatne kadionice, zavjese, vijence i sav zlatni ures na pročelju Hrama, koje ogoli.  

  Zaplijenio je sve srebro i zlato, oteo dragocjeno posuđe i opljačkao tajne riznice koje je mogao pronaći.  

  Oplijenivši sve to, vratio se u svoju zemlju, pošto je izvršio pokolj i izgovorio silno bogohulstvo.  

  U Izraelu nasta opća tuga po svim mjestima.  

  Zastenjaše poglavari i starješine, obnemogoše mladići i djevojke - ljepota ženska sva uvenu.  

  Mladoženje udariše u tužaljke; a nevjeste po ložnicama prokukaše.  

  Sva se zemlja tresla od žalosti nad svojim stanovnicima, sav se dom Jakovljev obukao u sramotu.  

  Nakon dvije godine posla kralj u gradove judejske nadglednika poreza, koji dođe u Jeruzalem s jakom vojskom.  

  Najprije im je lukavo govorio o miru, i oni mu povjerovaše. Zatim iznenada navali na grad, potuče ga teškim udarcima i pogubi mnoštvo Izraelaca.  

  Opljačka grad, zapali ga vatrom i sruši mu kuće i zid unaokolo.  

  Žene i djecu učiniše sebi robljem i porazdijeliše među sobom stoku.  

  Zatim su obzidali Davidov grad velikim i jakim zidom, s gordim kulama, i tako im postade utvrdom.  

  Ondje smjestiše opaki ološ, ljude protivne Zakonu, koji se tu osiliše.  

  Nagomilaše tu oružja i hrane i pohraniše plijen koji poplijeniše u Jeruzalemu. I tako se tu stvorilo neprijateljsko gnijezdo.  

  Postade to zasjeda Svetištu, za sve vrijeme opak protivnik Izraelu.  

  Proliše krv nevinu naokolo Svetišta i oskvrnuše sveto mjesto.  

  Zbog njih pobjegoše žitelji jeruzalemski i grad postade naselje stranaca. Jeruzalem postade tuđina porodu svome, i djeca ga njegova napustiše.  

  Svetište njegovo opustje k'o pustinja, blagdani mu se okrenuše u žalovanje, subote u porugu, a slava njegova u ništavilo.  

  K'o nekoć slava njegova, namnožila mu se sramota, i sav se ponos njegov okrenu u tugovanje.  

  I napisa kralj proglas svemu svom kraljevstvu da svi moraju postati jedan narod i svaki mora ostaviti svoje običaje.  

  I svi se narodi pokoriše kraljevoj naredbi.  

  I mnogi Izraelci prihvatiše njegovo bogoštovlje i počeše žrtvovati idolima i ne svetkovati subotu.  

  A kralj posla u Jeruzalem, i u ostale judejske gradove, poslanice po glasnicima da se svi imaju povesti za običajima tuđinaca koji su u zemlji,  

  pa da se u Hramu dokinu paljenice, klanice i ljevanice; da se više ne svetkuju subote i blagdani;  

  da se onečisti Svetište i sveti narod;  

  da se podignu oltari, sveti gajevi i idoli pa da im se žrtvuju svinje i nečiste životinje;  

  da se više ne obrezuju djeca, da se onečiste svakom nečistoćom i gnusobom  

  i tako zaborave Zakon i izmijene sve običaje.  

  Tko se ne pokori kraljevoj naredbi, osuđen je na smrt.  

  Kralj je svem kraljevstvu napisao proglase takva sadržaja i postavio je nadglednike nad svim narodom da se to provede. Svim je judejskim gradovima, svakomu napose, zapovjedio da prinose žrtve.  

  I pridružiše im se mnogi od naroda, svi oni koji su otpali od Zakona, i zla velika učiniše u zemlji.  

  Takvi primoraše Izraela da se skriva u svakojakim zbježištima.  

  Petnaestoga dana mjeseca Kisleva, godine sto četrdeset i pete, sagradio je kralj na oltaru za žrtve paljenice Grozotu pustoši. I u susjednim judejskim gradovima podigoše žrtvenike.  

  I palili su tamjan na vratima kuća i po trgovima.  

  A u koga nađoše knjige Zakona, razderaše ih i baciše u vatru.  

  Ako bi otkrili da tko čuva svitak knjige Saveza ili da pristaje uza Zakon, po kraljevoj je odluci bio ubijen.  

  Takvo nasilje provodili su mjesec za mjesecom nad Izraelom, nad svakim koga bi po gradovima otkrili.  

  Dvadeset i petoga u mjesecu prinosili su žrtve na žrtveniku podignutu na oltaru za paljenice.  

  Po toj zapovijedi pogubljivali su žene koje su dale obrezati svoju djecu;  

  objesili bi im o vrat dojenčad i smaknuli ih zajedno sa svim njihovim domom i s onima koji su izvršili obrezanje.  

  Uza sve to, mnogi od Izraela ostadoše postojani i pokazaše se hrabri te nisu jeli od nečistih jela.  

  Radije su išli u smrt nego da se onečiste hranom ili da oskvrnu sveti Savez. I tako su umirali.  

  Uistinu, strašan gnjev bijaše nad Izraelom.