Chapter 4

   Gorgija povede sa sobom pet tisuća pješaka i tisuću poizbor konjanika; ta je vojska krenula noću  

  da izvrši prepad na židovski tabor i da ga iznenadi: vodiči joj bijahu stanovnici Tvrđe.  

  Kad je to dočuo Juda, podigao se i on sa svojim junacima da na kraljevu vojsku, koja je bila u Emausu, udari  

  dok su joj pripadnici još izvan tabora.  

  Gorgija je pak došao noću u Judin tabor i nije našao nikoga, pa je zato stao Židove tražiti po gorama, jer, kako je rekao, "oni bježe pred nama".  

  U cik zore pojavi se Juda u ravnici sa samo tri tisuće ljudi. Ti nisu imali prikladna obrambenog oružja ni mačeva.  

  Vidjeli su poganski tabor, jak i utvrđen: opkoljavali ga konjanici, ljudi vični boju.  

  Juda reče svojim ljudima: "Ne bojte se toga mnoštva i ne plašite se njihovih napadaja.  

  Sjetite se da su se naši oci spasili na Crvenom moru kad ih je progonio faraon s vojskom.  

  Zavapimo sada k Nebu: ono će nam se možda smilovati, sjetit će se svog Saveza s našim ocima, pa će danas pred nama tu vojsku satrti.  

  Tada će svi narodi spoznati da postoji Netko tko izbavlja i spasava Izraela."  

  Stranci podigoše oči: opazivši kako im Židovi dolaze s protivne strane,  

  iziđoše iz tabora da prihvate bitku. Judini vojnici zatrubiše u trube i zametnuše boj.  

  Razbijeni, pogani nagnuše u bijeg prema ravnici.  

  Ali svi na zalaznici padoše od mača. Ostale pognaše sve do Gezera i do nizina Idumeje, do Azota i do Jamnije: palo je oko tri tisuće ljudi.  

  Kad se Juda vratio s potjere kojoj bijaše na čelu,  

  reče narodu: "Ne lakomite se na plijen jer nam prijeti još jedan rat.  

  Gorgija je sa svojom vojskom tu u gori. Sad se oduprite našim neprijateljima, borite se protiv njih; potom ćete bez brige pokupiti plijen."  

  Juda je još bio u riječi kadli jedan odred proviri s gorskog visa.  

  Vidješe da su njihovi raspršeni i da je tabor izgorio: o tome je još svjedočio dim koji se vidio.  

  Od toga se prizora prestraviše. A kad su još na ravnici opazili Judinu vojsku spremnu za boj,  

  svi pobjegoše u filistejsku zemlju.  

  Juda se vratio da im oplijeni tabor. Iznijelo se mnogo zlata, srebra, modra i crvena skrletna platna i golemo drugo blago.  

  Na povratku su Židovi hvalili i blagoslivljali Nebo govoreći: "Ono je dobro i njegova je ljubav vječna!"  

  Bijaše to dan velike izraelske pobjede.  

  Oni pak od neprijatelja koji bijahu utekli dođoše k Liziji i javiše mu sve što se dogodilo.  

  Ta ga vijest smete, duh mu klonu, jer se Izraelu nije dogodilo onako kako je on htio niti je bilo onako kako je zapovjedio kralj.  

  Zato je iduće godine Lizija sabrao šezdeset tisuća poizbor pješaka i pet tisuća konjanika da svlada Židove.  

  Došli su u Idumeju i utaborili se u Betsuru. Juda iziđe protiv njih sa deset tisuća ljudi.  

  Kad vidje tu silnu vojsku, pomoli se ovako: "Blagoslovljen da si, spasitelju Izraela, ti koji si satro juriš diva rukom svoga sluge Davida i koji si filistejsku vojsku predao u ruke Šaulova sina Jonate i njegova štitonoše.  

  Predaj i ovu vojsku u šake Izraela, svog naroda; neka se osramote i pješaci i konjanici.  

  Posij strah u njihovim redovima, uništi uzdanje koje imaju u svoju silu i neka se pokolebaju svojim porazom.  

  Obori ih mačem onih koji te ljube, da te hvale pjesmama svi oni koji ti poznaju Ime!"  

  I počeše bitku i u srazu prsa o prsa pade iz Lizijine vojske oko pet tisuća ljudi.  

  Videći kako mu se osula vojska i kako su neustrašivi Judini junaci, koji su bili spremni junački živjeti ili umrijeti, Lizija se vrati u Antiohiju. Ondje unovači najamnike da iznova, s pojačanom vojskom, provali u Judeju.  

  Juda pak i njegova braća rekoše: "Eto, naši su neprijatelji satrti, hajde da očistimo Svetište i posvetimo ga."  

  Sabra se sva vojska i pope se na goru Sion.  

  Vidjeli su ondje opustjelo sveto mjesto, oskvrnjen oltar, spaljena vrata, u predvorjima naraslo šikarje kao u šumi ili u gorama, a ćelije porušene.  

  Razdrli su na sebi odjeću, zakukali i glavu posuli pepelom.  

  Potom padoše ničice pa na znak truba zavapiše k Nebu.  

  Juda naloži ljudima da tuku one koji su bili u Tvrđi sve dok on Svetište ne očisti.  

  Zatim je izabrao svećenike neokaljane, vjerne Zakonu.  

  Očistiše oni Svetište, a oskvrnjeno kamenje ukloniše na nečisto mjesto.  

  Potom se vijećalo što da se učini od žrtvenika za paljenice, koji je bio oskvrnjen.  

  Dođoše na dobru misao da ga uklone, bojeći se da im ne bude na sramotu, jer su ga pogani oskvrnuli. I oboriše žrtvenik.  

  Kamenje staviše na prikladno mjesto na hramskoj gori, dok ne dođe prorok koji će o njem odlučiti.  

  Nato, prema Zakonu, uzeše neklesano kamenje i podigoše nov žrtvenik, po uzoru na prijašnji.  

  Popravili su Svetište i unutrašnjost Doma i posvetili predvorje.  

  Pošto su načinili novo sveto posuđe, unijeli su u Hram svijećnjak, kadioni žrtvenik i stol.  

  Kadili su tamjan na žrtveniku i zapalili svjetiljke na svijećnjaku koje su rasvijetlile unutrašnjost Hrama.  

  Postavili su hljebove na stol i objesili zastore. Tako dovršiše djelo koje su poduzeli.  

  Dvadeset i petog dana devetog mjeseca, zvanog Kislev, godine sto četrdeset i osme ustadoše u rano jutro  

  i prinesoše po Zakonu žrtvu na novom žrtveniku za paljenice koji bijahu podigli.  

  Obnovili su posvetu žrtvenika uz pjesme i zvuke citara, harfa i cimbala u ono isto doba i u isti dan u koji su ga pogani oskvrnuli.  

  Sav je narod pao ničice i poklonio se, a zatim upravio hvalu Nebu, onomu koji ih je tako sretno vodio.  

  Osam su dana slavili posvetu žrtvenika i radosno prinosili paljenice i žrtve pričesnice i zahvalnice.  

  Uresili su pročelje Hrama zlatnim vijencima i štitovima, obnovili ulaz i ćelije i postavili im vrata.  

  Nastala je velika radost u narodu i izbrisala se sramota koju su nanijeli pogani.  

  Juda je sa svojom braćom i sa svom izraelskom zajednicom odredio da se, počevši od dvadeset i petog dana mjeseca Kisleva, svake godine u svoje vrijeme osam dana radosno i veselo slavi dan posvete žrtvenika.  

  U to su vrijeme oko gore Siona sagradili visoke zidove s jakim kulama, bojeći se da pogani ne dođu ta mjesta oskvrnuti kao i prije.  

  Juda je ondje smjestio posadu da čuva goru Sion. Utvrdio je Betsur da narod ima tvrđu protiv Idumeje.