Chapter 7

   Godine sto pedeset i prve uteče iz Rima Seleukov sin Demetrije, iskrca se sa malo ljudi u nekom primorskom gradu i ondje se zakralji.  

  Kad je ulazio u kraljevski dvor svojih otaca, vojska je uhvatila Antioha i Liziju da ih dovede pred njega.  

  Kad je on to doznao, reče: "Ne pokazujte mi njihovih lica!"  

  Vojska ih pogubi, a Demetrije zasjede na prijestolje svoga kraljevstva.  

  Potom su k njemu došli svi bezakonici i bezbožnici iz Izraela, a predvodio ih Alkim, koji je htio postati velikim svećenikom.  

  Oni su pred kraljem optuživali narod govoreći: "Juda je sa svojom braćom pobio sve tvoje prijatelje, a nas je izagnao iz zemlje.  

  Zato pošalji čovjeka u koga imaš povjerenje: neka ode onamo i vidi kako je Juda opustošio nas i kraljevsku zemlju, pa neka kazni te ljude i sve njihove pomagače!"  

  Vladar je izabrao Bakida, jednog od kraljevih prijatelja, upravitelja Prekorječja, čovjeka ugledna u kraljevstvu i vjerna kralju.  

  Njega posla s bezbožnikom Alkimom, komu je potvrdio svećeništvo, i zapovjedi mu da se osveti Izraelcima.  

  Oni su otišli i s velikom vojskom stigli u judejsku zemlju. Poslali su glasnike Judi i njegovoj braći s miroljubivim riječima, punim himbe.  

  Ali oni nisu vjerovali njihovim riječima, jer vidješe kako su došli s velikom vojskom.  

  A oko Alkima i Bakida okupilo se vijeće zakonoznanaca da pronađe pravedno rješenje.  

  Među Izraelcima prvi su Hasidejci zatražili da se s njima sklopi mir.  

  Govorahu oni: "S vojskom je došao svećenik od Aronova plemena. Neće nam učiniti ništa nažao."  

  Govorio je s njima miroljubivo, uvjeravao ih i zaklinjao se: "Nećemo vam učiniti ništa nažao, ni vama ni vašim prijateljima."  

  Oni mu povjerovaše. A on zapovjedi te između njih uhvatiše šezdeset ljudi i pogubiše ih onaj isti dan, prema riječima Pisma:  

  "Razbacali su tjelesa tvojih svetaca i prolili njihovu krv oko Jeruzalema i ne bijaše nikoga da ih ukopa."  

  Tada strah i trepet obuze sav narod. Rekoše: "Nema u njih ni istine ni pravde, pogazili su nagodbu i zakletvu koju su položili."  

  Bakid ode iz Jeruzalema i utabori se kod Betzeta. Tu je uhvatio mnoge ljude koji su, s nekima od naroda, uskočili k njemu. Bacio ih je u velik bunar.  

  Zatim je zemlju predao Alkimu i ostavio s njim vojsku da mu pomaže. Bakid se vrati kralju.  

  Alkim se stao boriti za velikosvećeničku čast.  

  Oko njega sabraše se svi koji su smućivali svoj narod. Zavladali su judejskom zemljom i počinili mnogo zla u Izraelu.  

  Kad je Juda vidio da zlodjela Alkima i njegovih pristalica protiv Izraelaca nadmašuju i sama poganska zlodjela,  

  stade obilaziti svim judejskim krajevima osvećujući se istaknutim prebjezima i braneći im prolaz zemljom.  

  Kad je Alkim spoznao da se Juda sa svojim pristašama osilio i kad je razabrao da im se neće moći oprijeti, vratio se kralju te ih optužio još gore.

  Tada kralj posla Nikanora, jednog od svojih najistaknutijih vojskovođa, koji bijaše neprijatelj Izraelu; naloži mu kralj da istrijebi taj narod.  

  Došavši u Jeruzalem s mnogobrojnom vojskom, Nikanor poruči Judi i njegovoj braći ove himbeno miroljubive riječi:  

  "Neka između mene i vas ne bude rata. Posjetit ću vas miroljubivo, sa slabom pratnjom."  

  Stigao je k Judi. Mirno su jedan drugoga pozdravili, ali neprijatelji bijahu spremni da ugrabe Judu.  

  Razabravši da je k njemu došao s podmuklim nakanama, Juda se prepade te ga više ne htjede vidjeti.  

  Nikanor uvidje da su mu otkrili namjeru te zametnu protiv Jude boj kod Kafarsalama.  

  Tu je od Nikanorovih ljudi palo oko pet stotina, a ostali pobjegoše u Davidov grad.  

  Poslije tih događaja Nikanor se pope na goru Sion. Iz svetog mjesta izišli su neki svećenici i narodni starješine da ga mirno pozdrave i pokažu mu paljenicu koja se prinosi za kralja.  

  Ali im se on naruga, ismija ih, onečisti i obasu pogrdama.  

  U napadu gnjeva progovorio je ovako: "Ako se Juda sa svojom vojskom ovaj put ne preda u moje ruke, spalit ću tu građevinu kad se, nakon pobjede, vratim ovamo." Potom je izišao sav razjaren.  

  Svećenici su ušli, stali pred žrtvenik i Svetište i progovorili suznih očiju:  

  "Ti si izabrao ovaj Dom da se posveti tvom Imenu, da tvome narodu bude kuća molitve i prošnje.  

  Osveti se tom čovjeku i njegovoj vojsci da padnu od mača! Spomeni se njihove hule i ne daj da odahnu!"  

  Nikanor je otišao iz Jeruzalema i utaborio se kod Bet Horona. Tu mu se pridružila sirska vojska.  

  Juda se pak utaborio kod Adase, sa tri tisuće ljudi. On se ovako pomolio:  

  "Kad su te poslanici asirskoga kralja pohulili, izišao je tvoj anđeo i pobio njegovih sto osamdeset i pet tisuća.  

  Tako danas satri pred nama tu vojsku da svi ostali znaju da je bezbožnički govorio protiv tvog Svetišta i sudi mu po njegovoj zloći!"  

  Vojske su zapodjele boj trinaestog dana mjeseca Adara. Nikanorova vojska bijaše razbijena, a i on pade u bici.  

  Kad su vojnici vidjeli da im je pao Nikanor, bacili su oružje i razbježali se.  

  Židovi su ih gonili dan hoda, od Adase do okolice Gezera, trubeći za njima bojnim trubama.  

  Iz svih okolnih judejskih sela izlazili su stanovnici i opkoljivali bjegunce. Ti su srtali jedni na druge. Svi su pali od mača, nijedan nije izbjegao.  

  Uzeše plijen od njih. Zatim odsjekoše Nikanoru glavu i desnicu, koju je tako oholo dizao; odnijeli su ih i podigli na vidiku Jeruzalemu.  

  Narod se silno radovao. Taj je dan slavio kao velik blagdan veselja.  

  Odredili su da se taj dan slavi svake godine trinaestog Adara.  

  Tako se judejska zemlja malo smirila.