Chapter 9

   Kad je Demetrije dočuo da je u borbi poginuo Nikanor i njegova vojska, ponovo je poslao Bakida i Alkima u Judeju, na čelu desnoga krila.  

  Oni se uputiše prema Galileji i opsjednuše Mesalot na području Arbele. Pošto su ga zauzeli, pogubili su mnogo stanovnika.  

  Prvoga mjeseca godine sto pedeset i druge utaborili su se pred Jeruzalemom,  

  a potom su sa dvadeset tisuća pješaka i dvije tisuće konjanika otišli u Beerzet.  

  Juda se sa tri tisuće odabranih ratnika utaborio u Eleasi.  

  Videći velik broj neprijatelja, uplašiše se. Mnogi pobjegoše iz tabora. U njem nije ostalo više od osam stotina ljudi.  

  Juda je vidio da mu se vojska raspala prije bitke. Klonulo mu srce jer više nije imao vremena da je sakupi.  

  Onako zabrinut reče onima koji su preostali: "Ustanimo! Hajdemo na protivnike! Možda ćemo ih ipak suzbiti."  

  Oni su ga odvraćali riječima: "Zasad možemo samo spasiti život, tako da se sa svojom braćom vratimo i nastavimo borbu. Sad nas je zaista premalo."  

  Juda odvrati: "Ne, toga neću nikad učiniti da od njih bježim! Ako nam je došlo vrijeme, poginimo junački za svoju braću i ne ostavljajmo ljage na svojoj slavi!"  

  Vojska je krenula iz tabora i stala prema njima. Konjanici se razdijelili na dva odreda, praćari i strijelci stupiše na čelo vojske, a tako i udarne čete, sve sami junaci. Bakid je držao desno krilo,  

  bojni se red približavo uza zvuk trube sa dva boka.  

  Oni na Judinoj strani i sami zatrubiše, potresla se zemlja od bojnog tutnja. Bitka se zapodjela ujutro i trajala do večera.  

  Juda je opazio da je Bakid s jezgrom svoje vojske nadesno: oko njega se okupili svi srčani ljudi  

  i razbili su desno krilo i gonili ga do gore Azara.  

  Ali kad su Sirci s lijevoga krila opazili da im je desno krilo provaljeno, nagnuše za Judom i njegovim ljudima i napadoše ih s leđa.  

  Zametnula se ogorčena borba i ranjeni su mnogi s jedne i druge strane.  

  I Juda je pao, a ostali se razbjegli.  

  Jonatan i Šimun podigli su svog brata Judu i pokopali ga u grobu svojih otaca u Modinu.  

  Oplakivao ga je sav Izrael i ljuto tužio za njim, naričući više dana ovako:  

  "O, kako pade junak, Izraelov spas!"  

  Ostala Judina djela, njegovi ratovi, junaštva koja je izvršio i dokazi njegove slave nisu zapisani jer ih bijaše u obilju. Ę(160.-143. prije Krista)  

  Kad je poginuo Juda, podigli su glave svi bezakonici na svem izraelskom području i ponovo se pojavili svi zlotvori.  

  Kako je u to vrijeme pritisnula veoma velika glad, zemlja je prešla na njihovu stranu.  

  Bakid je namjerno izabirao bezbožne ljude da upravljaju zemljom.  

  Ti su kod Judinih prijatelja vršili premetačine i istrage i dovodili ih Bakidu, koji ih je kažnjavao i izvrgavao ruglu.  

  Tada se u Izraelu razbjesnilo takvo ugnjetavanje kakva nije bilo u sve vrijeme otkad se više nije pojavljivao prorok.  

  Onda se okupiše svi Judini prijatelji i rekoše Jonatanu:  

  "Otkako je umro tvoj brat Juda, nema više čovjeka slična njemu da se opre našim neprijateljima, Bakidu i mrziteljima našega naroda.  

  Zato te, dakle, danas biramo na njegovo mjesto da nam budeš poglavar i vođa u borbi koju smo poduzeli."  

  Tako je Jonatan prihvatio vodstvo i naslijedio svoga brata Judu.  

  Kad je Bakid za to doznao, samo je gledao da ubije Jonatana.  

  Čim je za to dočuo, Jonatan je sa svojim bratom Šimunom i sa svima onima koji su ih pratili pobjegao u pustinju Tekou i utaborio se kraj vode Asfara.  

  Bakid je to saznao u subotnji dan, pa je i on sa svim svojim vojnicima prešao preko Jordana.  

  Jonatan je poslao svoga brata, kao vođu pratnje, da zamoli prijatelje Nabatejce kako bi kod njih ostavili obilnu opremu.  

  Ali Amrajevi sinovi, oni iz Medabe, iziđoše i uhvatiše Ivana sa svim što je imao i otiđoše s tim plijenom.  

  Poslije tih događaja javili su Jonatanu i njegovu bratu Šimunu da Amrajevi sinovi slave veliku svadbu i da vrlo svečano iz Nadabata vode nevjestu, kćer jednoga od uglednih ljudi u Kanaanu.  

  Tada se oni sjetiše krvavog svršetka svoga brata Ivana. Popeše se i sakriše u gori.  

  Podigoše oči i vidješe gdje se usred nejasna žagora pomalja velika povorka, kako za njom slijedi ženik sa svojim prijateljima i braćom, a prate ih bubnjevima, glazbalima i bogatom opremom.  

  Židovi su nasrnuli na njih iz zasjede i stali ih ubijati. Mnogi su stradali, a ostali utekoše u goru. Odneseno im je sve što su imali.  

  Tako im se svadba okrenula u žalost, a zvuk glazbe u plač.  

  Pošto su ljuto osvetili krv svoga brata, vratiše se na muljevite obale Jordana.  

  Kad je to čuo Bakid, došao je u subotnji dan s mnogom vojskom na obalu Jordana.  

  Tada Jonatan reče svojim ljudima: "Na noge! Borimo se za svoje živote, jer danas nije kao što je bilo jučer i prekjučer.  

  Eto, rat je pred nama i za nama. Posvuda je voda Jordana, mulj i šikarje: nema uzmaka.  

  Zato sad zavapite k Nebu da izbjegnete sili svojih neprijatelja!"  

  Boj se zametnuo. Jonatan je pružio ruku da udari Bakida, ali mu je ovaj izmakao: skočio je unazad.  

  Onda se Jonatan sa svojim ljudima baci u Jordan i prepliva na drugu stranu, ali protivnici nisu za njima prelazili preko Jordana.  

  Taj je dan na Bakidovoj strani palo oko tisuću ljudi.  

  Vrativši se u Jeruzalem, Bakid poče u Judeji graditi tvrde gradove, tvrđavu u Jerihonu, Emausu, Bet Horonu, Betelu, Tamnati, Faratonu, Tefonu, s visokim zidovima, vratima i prijevornicama.  

  U svakoj je ostavio posadu da divlja protiv Izraela.  

  Utvrdio je Betsur, Gezer i Tvrđu. Po njima je razmjestio vojnike i zalihe hrane.  

  Pokupio je za taoce sinove zemaljskih starješina i stavio ih pod stražu u jeruzalemskoj Tvrđi.  

  Godine stotinu pedeset i treće, drugoga mjeseca, zapovjedio je Alkim da sruše zid unutarnjeg dvorišta Svetišta. Tako je uništio djela proroka i počeo razaranje.  

  U to je vrijeme Alkima udarila kap i spriječila njegove pothvate. Usta mu zamuknuše: onako uzet, nije više mogao istisnuti ni riječi niti je mogao svojoj kući davati naloge.  

  I Alkim tako umrije u živim mukama.  

  Kad je Bakid vidio da je Alkim umro, vratio se kralju i judejska je zemlja počinula dvije godine.  

  Svi su se bezakonici savjetovali ovim riječima: "Gle, Jonatan i njegovi žive mirno i bezbrižno. Hajde da sad dovedemo Bakida neka ih u jednoj noći pohvata sve."  

  Potom su otišli i posavjetovali se s njim.  

  Bakid se podigao s velikom vojskom i tajno pisao svim svojim pristalicama u Judeji da pohvataju Jonatana i njegove ljude. Ali ne mogoše tako, jer su oni doznali za njihovu namjeru.  

  Štoviše, uhvatili su pedesetak ljudi u zemlji, počinitelje te opačine, pa su ih pogubili.  

  Potom se Jonatan i Šimun sa svojim ljudima skloniše u Betbasi u pustinji. Tu su popravili ono što je ondje bilo opustošeno i mjesto utvrdiše.  

  Kad je za to doznao Bakid, skupio je sve svoje ljude i pozvao svoje pristaše u Judeji.  

  Otišao se utaboriti kod Betbasija, opsjedao ga više dana i izradio bojne naprave.  

  Jonatan je u gradu ostavio svoga brata Šimuna, a sam je sa šakom ljudi izišao na obilazak po okolini.  

  Tukao je Odomeru i njegovu braću i Fasironove sinove u njihovu taborištu. Počeli su vojevati i uzlažahu s vojskom.  

  Šimun je sa svojim ljudima provalio iz grada i spalio bojne naprave.  

  Udarivši na Bakida, razbiše ga i teško ga ojadiše, pomrsiše mu namjeru i vojni pohod.  

  Razgnjevi se on protiv odmetnika koji su mu savjetovali da dođe u tu zemlju, pobi mnoge te sa svojim ljudima odluči da se vrati kući.  

  Na tu vijest posla Jonatan k njemu poslanike da s njim uglave mir i povratak zarobljenika.  

  On na to pristade i ostade vjeran svojim obvezama. Zakle mu se da više nikad, dok god živi, neće protiv njega ništa poduzimati.  

  Pošto mu je predao roblje što ga je prije u judejskoj zemlji zarobio, Bakid se vratio u svoju zemlju i više nije dolazio na židovsko područje.  

  Mač je otpočinuo u Izraelu. Jonatan se nastani u Mikmasu, gdje je počeo suditi narodu. Iz Izraela je istrijebio bezbožnike.