Chapter 10

   Godine sto i šezdesete krenu Antiohov sin Aleksandar, nazvan Epifan, da zaposjedne Ptolemaidu. Primili su ga i on poče u njoj vladati.  

  Kad je to doprlo do ušiju kralja Demetrija, skupio je vrlo jaku vojsku i izišao protiv njega u boj.  

  Ujedno je Demetrije poslao Jonatanu vrlo miroljubivo pismo u kojemu mu obećava da će ga uzvisiti u dostojanstvu.  

  Zapravo je u sebi govorio: "Treba da s tim ljudima žurno sklopimo mir prije nego ga oni s Aleksandrom sklope protiv nas.  

  Jonatan će se sjetiti svih zala što smo ih nanijeli njemu, njegovoj braći i njegovu narodu."  

  Čak ga je ovlastio da diže vojsku, proizvodi oružje i naziva se njegovim saveznikom. Zapovjedio je da mu se iz Tvrđe predaju taoci.  

  Jonatan ode u Jeruzalem i poruku pročita pred svim narodom, a tako i pred onima u Tvrđi.  

  Ti su se zaista zaprepastili kad su čuli da mu je kralj dao pravo da diže vojsku.  

  Ljudi iz Tvrđe predali su Jonatanu taoce, a on ih je vratio njihovim roditeljima.  

  Jonatan se nastanio u Jeruzalemu i počeo ponovo zidati i obnavljati grad.  

  Napose je poslenicima zapovjedio da se ponovo podigne bedem, a gora Sion okruži i utvrdi klesanim kamenjem; oni tako i učiniše.  

  Pobjegli su stranci koji su se nalazili u tvrđavama što ih je sagradio Bakid.  

  Svaki je od njih ostavio svoj položaj i vratio se u svoju zemlju.  

  Jedino su u Betsuru ostali neki od onih koji su pogazili Zakon i zapovijedi: tu im bijaše utočište.  

  Kralj Aleksandar dočuo je za obećanja što ih je Demetrije dao Jonatanu. Kazivali su mu i o ratovima i junaštvima kojima su se istakli on i njegova braća i o mukama koje su morali pretrpjeti.  

  Povikao je: "Hoćemo li ikad naći takva čovjeka? Učinimo ga, dakle, svojim prijateljem i saveznikom!"  

  Napisao mu je i poslao pismo ovako sastavljeno:  

  "Kralj Aleksandar pozdravlja svog brata Jonatana.  

  Čuli smo o tebi da si hrabar i moćan čovjek i da si dostojan da budeš naš prijatelj.  

  Zato te danas postavljamo vrhovnim svećenikom tvog naroda i dajemo ti naslov kraljeva prijatelja (i ujedno mu posla grimiznu kabanicu i zlatnu krunu), da pristaješ uz nas i s nama sačuvaš prijateljstvo."  

  I Jonatan se odjenu svetom odjećom sedmoga mjeseca godine sto i šezdesete o Blagdanu sjenica. Skupio je zatim vojsku i nabavio mnogo oružja.  

  Kad je Demetrije za to čuo, ožalosti se i reče:  

  "Zašto smo dopustili da nas preteče Aleksandar i ugrabi prijateljstvo Židova i tako učvrsti svoj položaj?  

  Pisat ću im i ja uvjerljivo i ponuditi im položaj i bogatstvo, ne bi li mi bili na pomoć."  

  I posla im pismo ovog sadržaja: "Kralj Demetrije pozdravlja židovski narod.  

  Čuli smo i radujemo se što ste održali svoje ugovore sklopljene s nama i ostali nam vjerni prijatelji i što niste prešli k našim neprijateljima.  

  Ostanite nam vjerni i dalje, a mi ćemo vam dobročinstvima vraćati ono što za nas budete činili.  

  Oprostit ćemo vas mnogih daća i podijelit ćemo vam darove.  

  Već sad vas oslobađam i sve Židove razrješavam dažbina, poreza na sol i krunskog nameta.  

  I trećinu zemaljskih proizvoda i polovicu plodova s drveća što mi pripadaju otpuštam od danas pa ubuduće judejskoj zemlji i trima pokrajinama što su joj pridijeljene u Samariji i Galileji - od današnjeg dana pa zauvijek.  

  Jeruzalem neka je svet i slobodan sa svojim područjem, slobodan od svih desetina i daća.  

  Odričem se posjedovanja jeruzalemske Tvrđe i predajem je vrhovnom svećeniku da u njoj smjesti ljude koje sam izabere da je čuvaju.  

  Otpuštam bez otkupa svaku judejsku osobu odvedenu u zarobljeništvo izvan judejske zemlje gdje se god u mom kraljevstvu nalazila. Hoću da svi budu slobodni od nameta, oni i njihova stoka.  

  Neka svi blagdani, subote, mjeseci mlađaci i zakonski dani, a tako i tri dana prije i tri dana poslije blagdana, neka svi budu za sve Židove u mom kraljevstvu dani oprosta i oslobođenja.  

  Nitko neće imati pravo da i u čemu progoni ili uznemiruje nekoga od vas.  

  Židovi će se upisivati u kraljevsku vojsku do trideset tisuća ljudi, primat će plaću kakva pripada svim kraljevskim vojnicima.  

  Neki će od njih biti porazmješteni po velikim kraljevskim tvrđavama, a drugi će biti u povjerljivim službama kraljevstva. Neka njihovi zapovjednici i starješine proiziđu iz njihovih redova i neka žive po svojim zakonima, kako je kralj odredio za judejsku zemlju.  

  One tri pokrajine što su Judeji pridijeljene od Samarije neka se pripoje Judeji i budu njezine, tako da se nađu pod istim poglavarom, da ne slušaju druge vlasti osim vlasti vrhovnog svećenika.  

  Ptolemaidu s njezinim okružjem dajem na dar Svetištu u Jeruzalemu da se tako podmiruju troškovi Svetišta.  

  Ja osobno davat ću svake godine petnaest tisuća šekela od kraljevskih dohodaka u mjestima za to prikladnim.  

  I sve ostalo što službenici nisu predali kao prijašnjih godina davat će odsad za potrebe Hrama.  

  Osim toga, i onih pet tisuća srebrnih šekela što su ih svake godine ubirali od dohodaka Svetišta neka se otpusti i neka pripadne svećenicima koji vrše službu.  

  Tko god zatraži utočište u jeruzalemskom Hramu i na njegovu području, a kralju duguje poreze ili što drugo, bit će slobodan sa svim svojim imanjem što ga posjeduje u mom kraljevstvu.  

  Za gradnju i obnavljanje Svetišta neka se troškovi isto tako namiruju iz kraljevih dohodaka.  

  Jednako će se iz kraljevskih dohodaka namirivati i troškovi za gradnju jeruzalemskih zidova i okolnih utvrda te za gradnju zidova po judejskim gradovima."  

  Kad su Jonatan i narod čuli za ta obećanja, nisu povjerovali niti ih prihvatili, jer su se sjećali koliko je mnogo zlostavljao Izraela i koliko ga je ugnjetavao.  

  Zato su pristali uz Aleksandra, jer je u njihovim očima on imao miroljubive namjere. Zato su mu bili stalni saveznici.  

  Tada je kralj Aleksandar skupio velike snage i krenuo protiv Demetrija.  

  Pošto su ta dva kralja zametnula borbu, Demetrijeva vojska naže u bijeg, a Aleksandar ju je progonio i nadvladao.  

  Vodio je žestoku borbu do zalaska sunca. Toga je istog dana Demetrije poginuo.  

  Tada je Aleksandar poslao egipatskom kralju Ptolemeju poslanike s ovom porukom:  

  "Budući da sam se vratio u svoje kraljevstvo, sjeo na prijestolje svojih otaca, preuzeo vlast, razbio Demetrija i zavladao našom zemljom,  

  budući da sam zametnuo s njime boj pa smo razbili njega i njegovu vojsku i sjeli na njegovo kraljevsko prijestolje,  

  hajde da se sprijateljimo: daj mi svoju kćer za ženu, bit ću ti zet i dat ću ti, isto kao i njoj, darove tebe dostojne!"  

  Kralj Ptolemej odgovorio je ovako: "Sretna li dana kad si se vratio u zemlju svojih otaca i sjeo na njihovo kraljevsko prijestolje!  

  Sad ću ti učiniti ono što si pisao, ali mi dođi u susret u Ptolemaidu da se vidimo, i bit ću ti tast, kako si rekao."  

  Ptolemej je otišao sa svojom kćeri Kleopatrom iz Egipta i došao u Ptolemaidu godine sto šezdeset i druge.  

  Kralj Aleksandar došao mu u susret, a on mu dao svoju kćer Kleopatru te je u Ptolemaidi veličanstveno proslavio njezinu udaju, kako pristaje kraljevima.  

  Kralj Aleksandar pisao je Jonatanu da mu dođe u posjete.  

  Dođe on svečano u Ptolemaidu i sastade se sa oba kralja. Obdari mnogim srebrom i zlatom njih i njihove prijatelje. Podijelio je mnogo darova i ugodio im.  

  Tada su se protiv njega urotili pokvarenjaci iz Izraela, izraelski ološ, te ga optužili. Ali ih kralj nije poslušao.  

  Nego kralj zapovjedi da Jonatanu skinu njegovu odjeću i da ga odjenu grimizom, pa tako i učiniše.  

  Kralj ga posadi kraj sebe i zapovjedi svojim dostojanstvenicima: "Prođite s njim posred grada i objavite da se nitko ničim protiv njega ne smije potužiti i nitko ga ne smije ničim uznemirivati."  

  Kad su tužitelji vidjeli kakva mu se iskazuje čast, kako glasnici pred njim izvikuju, kako se zaogrnuo grimizom, svi pobjegoše.  

  Kralj ga je počastio, upisao ga među svoje prve prijatelje i postavio za vojskovođu i namjesnika.  

  Potom se Jonatan mirno i veselo vratio u Jeruzalem.

  Godine sto šezdeset i pete došao je s Krete Demetrijev sin Demetrije u zemlju svojih otaca.  

  Kad je za to dočuo kralj Aleksandar, vrlo se ožalostio i vratio u Antiohiju.  

  Demetrije potvrdi Apolonija za namjesnika u Celesiriji, a ovaj sabra veliku vojsku te se utabori kod Jamnije. Velikom svećeniku Jonatanu poruči ovo:  

  "Ti mi se suprotstavljaš posve sam, tako te sam zbog tebe izvrgnut ruglu i sramoti. Zašto ti vladaš u gorama protiv nas?  

  Ako li se pouzdaješ u svoju vojsku, siđi k nama u dolinu da se tu ogledamo, jer sa mnom je snaga gradova.  

  Pitaj i doznat ćeš tko sam ja i koji su ostali što mi pomažu. Kažu da nam nećete odoljeti, jer su ti oci u dva maha bili u vlastitoj zemlji natjerani u bijeg.  

  Tako se ni sad nećeš oduprijeti konjaništvu i tolikom pješaštvu u ravnici, gdje nema kamenja ni stijena ni mjesta kamo da pobjegneš."  

  Kad je Jonatan čuo Apolonijevu poruku, sva mu se duša uzbunila. Odabrao je deset tisuća ljudi te izišao iz Jeruzalema. Njegov brat Šimun došao mu je u pomoć.  

  Utaborili se pred Jopom. Građani su mu zatvorili vrata, jer je u Jopi bila Apolonijeva posada. Započeše napadati.  

  Građani se uplašiše i otvoriše vrata, i tako Jonatan zagospodari Jopom.  

  Kad je za to dočuo Apolonije, svrsta za borbu tri tisuće konjanika i mnoštvo pješaka i krenu prema Azotu, kao da će samo proći, ali je odmah zaokrenuo u dolinu jer je imao mnoštvo konjanika u koje se uzdao.  

  Jonatan pohita za njim do Azota i tu se dvije vojske sukobiše.  

  Ali je Apolonije iza njih ostavio skrivenih tisuću konjanika.  

  Jonatan je znao da iza njega ima zasjeda. Konjanici su opkolili njegovu vojsku i na vojnike odapinjali strelice od jutra do mraka.  

  Vojska je dobro izdržala, onako kako je odredio Jonatan, dok su se, naprotiv, konji izmorili.  

  Šimun priskoči sa svojom vojskom i navali na bojni red, jer je konjaništvo već obnemoglo. Neprijatelji su bili slomljeni te su pobjegli.  

  Konjanici se raspršili po ravnici, a bjegunci stigli u Azot i ušli u hram Dagona, svoga idola, da se spase.  

  Ali je Jonatan spalio Azot i gradove oko njega te pokupio plijen i spalio Dagonov hram i sve one koji su se u nj sklonili.  

  Osam je tisuća ljudi palo od mača i bilo spaljeno.  

  Jonatan ode odande i utabori se kod Askalona. Tu su mu građani izišli u susret s velikim slavljem.  

  Poslije toga Jonatan se sa svojima vratio u Jeruzalem s obilnim plijenom.  

  Kad je kralj Aleksandar čuo za te događaje, iskaza još veće počasti Jonatanu.  

  Poslao mu je zlatnu kopču koja se po običaju daje kraljevskim rođacima. Poklonio mu je u posjed Akaron sa svim njegovim područjem.