Chapter 3

   Matatiju je naslijedio sin njegov Juda Makabej.  

  Podupriješe ga sva njegova braća i sve pristalice njegova oca i oduševljeno povedoše rat Izraelov.  

  On proširi nadaleko slavu svoga naroda. Poput diva on se u oklop obukao, bojno oružje sebi pripasao. Mnoge je bojeve zametnuo, oštrim mačem tabor štiteći.  

  Premac lavu svojim djelima, postade k'o lavić što za plijenom riče.  

  Gonio je otpadnike, trag im njušeći; palio je tlačitelje svoga naroda.  

  Od straha pred njim dah im prestajao, bezakonici pred njim drhtahu. Spasenje se ruci njegovoj posrećilo.  

  Mnogog kralja on je ojadio, a Jakova djelima obradovao. Dok je vijeka blagoslivljat će se uspomena njegova.  

  Obilazio gradovima Jude da istrijebi iz njih bezbožnike, od Izraela srdžbu da odvrati.  

  Do krajeva zemlje ime mu doprlo, oko sebe sabra raspršene.  

  Apolonije sabra pogane i velika vojska krenu iz Samarije da zavojšti na Izraela.  

  Saznao za to Juda, pa ga presrete, potuče ga i ubi. Mnogi nasmrt ranjeni pogiboše, a ostali pobjegoše.  

  Oplijeniše ih, a Juda sebi prisvoji mač Apolonijev i nosio ga je u boju svega svog života.  

  Kad je Seron, sirski vojvoda, čuo da je Juda skupio oko sebe ljude, zbor vjernih, spremnih da svaki čas krenu u rat,  

  reče: "Steći ću ime i proslavit ću se u kraljevstvu ako se zaratim s Judom i sa svima njegovima koji preziru kraljevu riječ."  

  I krenu i uzađe s njim snažna vojska bezbožnika da ga potpomognu i da se osvete sinovima Izraelovim.  

  Dok je uzlazio uza strmen Bet Horona, ispriječi mu se Juda sa šakom ljudi.  

  Kad ovi ugledaju vojsku koja je izlazila na njih, rekoše Judi: "Kako će se oduprijeti nas šačica tome silnom mnoštvu? K tome smo obnemogli, cio dan bez hrane."  

  A Juda im odgovori: "Lako se može dogoditi da i šačica ljudi ukliješti mnoštvo. A Nebu je svejedno izvojevati spasenje s mnogima ili sa šačicom.  

  Pobjeda u ratu ne zavisi od jačine vojske, jer nam od Neba dolazi jakost.  

  Ovi izlaze na nas u premoći drskosti i bezakonja, da istrijebe nas i naše žene i djecu našu i da nas oplijene,  

  a mi vojujemo za goli život i za svoje svete uredbe.  

  Zato će ih Gospod pred našim očima satrti, i ništa se ne bojte."  

  Tako reče i obori se iznenada na njih i razbi Serona i svu njegovu vojsku.  

  Naže za njima niz kosinu Bet Horona sve do ravnice. Pade ih kakvih osam stotina ljudi, a ostali pobjegoše u Filisteju.  

  I zavlada strah pred Judom i braćom njegovom i obuze prepast sve okolne narode.  

  Do kralja doprije ime njegovo i po svim se narodima pripovijedalo o Judinim djelima.  

  Kad je sve to čuo kralj Antioh, planu on gnjevom i posla da se skupe sve snage njegova kraljevstva - vojska silna.  

  Otvori svoje riznice i isplati vojsku za godinu dana i naredi da bude spremna za svaku priliku.  

  Uto opazi da presušuje blago u njegovim riznicama i da su mu državni dohoci sve manji zbog razdora i udaraca kojima je izmučio zemlju zatirući zakone koji postojahu odiskona.  

  Poboja se dakle da neće, kako je već bivalo, imati odakle podmiriti troškove i smoći darove što ih je prije dijelio podašnom rukom, premašujući u tom svoje prethodnike.  

  U toj je tjeskobi odluči poći na Perziju da prigrabi danak od zemalja i da tako namakne mnogo novca.  

  Ostavi Liziju, čovjeka ugledna, kraljevskog roda, da vodi državne poslove od Eufrata pa do egipatske granice.  

  I povjeri mu skrbništvo nad svojim sinom Antiohom sve dok se on ne vrati.  

  Preda mu polovicu svoje vojske s bojnim slonovima i dade mu naredbe o svemu što je naumio, osobito o stanovnicima Judeje i Jeruzalema:  

  da se pošalje na njih vojska, da se satre i istrijebi snaga Izraelova i preostatak Jeruzalema, pa da se izbriše i spomen na to mjesto,  

  a onda da se na svem onom području nasele tuđinci i njima da se razdijeli njihova zemlja.  

  Tada kralj povede sa sobom ostalu polovicu vojske i krenu iz Antiohije, prijestolnice svoga kraljevstva, godine sto četrdeset i sedme. Prijeđe preko Eufrata i poče se probijati kroz gornje krajeve.  

  Lizija je izabrao Ptolemeja, sina Dorimenova, Nikanora i Gorgiju, muževe junačne, prijatelje kraljeve.  

  S njima posla četrdeset tisuća pješaka i sedam tisuća konjanika da navale na Judeju i da je opustoše po zapovijedi kraljevoj.  

  I pokrenu se sva ta vojska, stiže do Emausa i utabori se ondje u nizini.  

  Kad se o tome pročulo među trgovcima u onomu kraju, uzeše oni mnogo srebra i zlata i okova te dođoše u tabor da Izraelce pokupuju kao roblje. A zavojevačima se pridružila vojska iz Sirije i drugih zemalja.  

  Juda pak i njegova braća vidješe da se množe zla i da su se vojske utaborile na njihovu području, a saznali su i za kraljeve naredbe da im se narod zatre i uništi.  

  Rekoše tada jedni drugima: "Podignimo narod svoj od propasti i pođimo u rat za narod svoj i za svetinje svoje!"  

  I sazvaše sav zbor da se svi spreme za boj i da se pomole i vapiju za milost i milosrđe.  

  Opustje Jeruzalem kao pustinja. Ne bijaše nikog od sve djece njegove da uđe ili da iziđe. Po Svetištu se gazilo, u Tvrđavi se nastaniše stranci, poganima posta svratište. Jakovu je radost iščezla, umuknula mu frula i citara.  

  Izraelci se sastadoše u Masfi, pred Jeruzalemom, jer je nekoć Izrael u Masfi imao molitveno mjesto.  

  Postili su toga dana i obukli se u kostrijet, posuli glavu pepelom i razderali svoje haljine.  

  Razvili su knjigu Zakona da potraže u njoj ono što inače pogani traže od svojih idola.  

  Iznesoše svećeničku odjeću i prvine i desetine i pozvaše nazirejce koji su ispunili razdoblje svoga zavjeta.  

  I zavapiše tada jakim glasom k Nebu: "Što da sada učinimo sa svim ovim i kamo da ove smjestimo?  

  Svetište se tvoje gazi i skvrni, svećenstvo je tvoje tužno, poniženo.  

  Pogani se, evo, udružiše protiv nas da nas istrijebe. Ti jedini znadeš što nam spremaju.  

  Kako ćemo im odoljeti ako nam ti ne pritečeš u pomoć?"  

  I zatrubiše nato u trublje i povikaše iz sveg glasa.  

  Juda tada postavi narodu starješine: tisućnike, stotnike, pedesetnike i desetnike.  

  Onima pak koji su baš gradili kuću, ili su se tek oženili, ili su sadili vinograd, ili bijahu strašljivice, naredi da se svaki takav, kako i Zakon zapovijeda, vrati kući.  

  I vojska krenu i utabori se južno od Emausa.  

  Juda izda zapovijed: "Opašite se i budite junaci! Spremni stojte ranom zorom za boj protiv pogana koji se, eto, udružiše da istrijebe nas i naše svetinje.  

  Bolje nam je u boju izginuti nego da gledamo zlo svog naroda i svojih svetinja.  

  Bit će onako kako Nebo hoće."